Gorica-Livno - Muzej i galerija
Današnji Franjevački muzej i galerija Gorica-Livno (dalje: FMGG) utemeljeni su ugovorom zaključenim između Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla Gorica-Livno i Općinskog vijeća Livno dana 2. listopada 1995. godine. Tim je ugovorom dosadašnja Franjevački zbirka na Gorici, u kojoj je bilo pohranjeno muzejsko blago, kulturna baština Hrvata Livna i livanjskoga kraja, uz nove prostore, dobila i novi službeni naslov i novi status. Ova dva pravna čina novoosnovanoj ustanovi FMGG jasno su odredili vrstu djelatnosti i zadaću "sustavno sakupljanje, čuvanje, stručnu zaštitu, znanstvenu obradu, te prezentiranje pokretnih kulturnih dobara (muzejskog materijala)." Nadalje ona "sustavno istražuje, prikuplja, čuva, restaurira, konzervira, kolekcionira i javno izlaže djela iz oblasti likovnih umjetnosti, a naročito likovnih umjetnika čiji su život i djelovanje vezani uz livanjski kraj." Tim ugovorom točno je precizirano koja su njegova prava vlasništva, kao i njegove druge obveze oko uzdržavanja, te plaćanja muzejskih radnika.
FMGG, kao nasljednik Franjevačke zbirke na Gorici ima svoje duboke korijene u nekadašnjem samostanu Sv. Ive u Livnu i Kaptolu grada Bistrice. Zato se s pravom može reci da FMGG po svom sadržaju i obimu odražava na ovim prostorima kontinuitet povijesnog zbivanja: od Kelta i Ilira preko Rimljana, te Hrvata od doseljenja do najnovijih vremena.
Imajući pred očima novi FMGG, a sjećajući se njegovih najzaslužnijih stvaratelja, držimo potrebnim i opravdanim ukratko se osvrnuti: prvo, na samostansku knjižnicu uz koju je muzej stasao, jer će ona biti FMGG i njegovim djelatnicima uvijek pri ruci i drugo: prikazati postupno nastajanje FMGG kroz njegovo oblikovanje u muzejskim zbirkama, do njegovoga prerastanja u današnji moderni FMGG.
Fra Lovro Karaula (1800.-1875.) graditelj samostana i velebne crkve Sv. Petra i Pavla na Gorici, prve crkve s građevinskom dozvolom u Otomanskoj Bosni, graditelj je crkve u Ljubunčiću i prve škole u livanjskom kraju – "Karaulina škola".Upozoravajući na mnogobrojne arheološke lokalitete, mogao je nabrojiti i "šesdeset i dvije razvaline crkavah kršćanskih i bogomoljnica u ovoj Krajini." Karaula potiče mlade fratre da se brinu o kulturnoj baštini i da je čuvaju. Tako su s livanjskog područja pod njegovim izravnim utjecajem i slijede ga: fra Grgo Lozić (1810.-1876.), fra Filip Kunić (1821.-1871.), fra Mijo Sučić(1820.-1865.), fra Anto Brešić (1855.-1938.), fra Vladimir Dolić (1853.-1942.) i mnogi drugi. Zasluga je ovih mladih fratara da je stara knjižnica u samostanu Gorica s fundusom od 1500. godine do 1850. godine, toliko bogata kako po broju naslova tako i raznovrsnosti predmeta. Naime, ti mladi fratri članovi goričkog samostana, kasnije župnici ili kapelani na livanjskim župama, još kao studenti kupovali su vrijedne knjige po Mađarskoj, Austriji, Italiji i drugim zemljama i donosili ih sa sobom u Bosnu, te su i na taj način obogaćivali fond knjižnice, širili pismenost i duh kulture.
Od posebne je važnosti za razvoj i modernizaciju samostanskih knjižnica u Bosni bila odluka Provincijskog kongresa od 24. rujna 1868. godine iz Guče Gore o samostanskim knjižnicama. Tom se odlukom u svakom samostanu imenuje i postavlja knjižničar. Zatim se određuje, da u određene dane i sate samostanske knjižnice budu otvorene čitateljima. Ne umanjujući zasluge drugih knjižničara ili posebnih darovatelja knjiga samostanskoj knjižnici na Gorici, između mnogih knjižničara, a time i muzealaca, barem neke treba izdvojiti i spomenuti. Tako npr. fra Alojzije Čubelić (1885.-1946.) posvećuje pažnju katalogizaciji knjiga, periodike i arheološkim predmetima koji su pristizali u samostan. Fra Anđeo Kaić (1894.-1983.), popunjava periodiku, skuplja arheološke spomenike i posebnu pozornost posvećuje sakralnoj i etnografskoj zbirci, dok svojim umjetničkim slikama i akvarelima prikazujući dijelove Livna i bliže okolice, obogaćuje fundus samostanske galerije. Fra Miroslav Džaja (1887.-1972.), kao plod svoga pedesetogodišnjeg rada, unosi među muzejske zbirke samostana svoju filatelističku zbirku i pinakoteku, koje se poslije njegove smrti redovito popunjavaju; danas su to vrijedne i zapažene zbirke. Suvremena teološka knjižnica fra Lovre Sučića (1920.-1990.) s oko pet tisuća naslova, poslije njegove smrti također ulazi u fond knjižnice.
Na nešto sporiji razvoj samostanskih knjižnica u Bosni, pa time i goričke, tj. pribavljanju novih knjiga i stručnih časopisa, velikim su dijelom utjecale materijalne poteškoće, zatim manjak adekvatnih prostora, a ponekad manjak osjećaja i potrebe za knjigom. U vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata mnoge su samostanske knjižnice uništene ili opljačkane. Tu sudbinu doživjele su samostanske knjižnice u Gučoj Gori, na Plehanu, Petrićevcu, Jajcu, Rami i Sarajevu. U Drugom svjetskom ratu gorička knjižnica bila je devastirana, a u Domovinskom ratu morala je seliti u Split. Ovim okolnostima treba pribrojiti neprikladne i vlažne prostore. Zbog tih i takvih razloga nestale su mnoge vrijedne knjige, pa cak i unikati. Danas je u samostanu na Gorici, zahvaljujući upravi samostana, a ponajviše fra Jakovu Kuprešaninu, zajedno s muzejskim prostorima i knjižnica dobila odgovarajuće mjesto, a knjižni fundus se redovito popunjava.
Dok fra Lovro Karaula sa sjetom spominje lokalitete crkava, dotle fra Grgo Lozić, "arheološki pionir" najprije kao mladi kapelan, a kasnije župnik, obilazi u tom vremenu sve poznate arheološke lokalitete, vrijedne spomenike kulturne baštine livanjskog, kupreškog i glamočkog kraja i sve, što je po njegovu mišljenju vrijedno da bi se sačuvalo od zaborava i uništenja, bilježi i opisuje u svojim "Adnotationes variae" . Fra Bono Jurić-Drežnjak (1813.-1867.) župnik u Vidošima i graditelj vidoške crkve (1854.-1856.) u njene vanjske zidove ugrađuje ukrašene ulomke stećaka. Fra Anto Brešić (1855.-1938.), gvardijan na Gorici (1896.-1901.) iz starohrvatske crkve na Rapovinama spašava dijelove oltarne ograde iz druge polovine 9. stoljeća s najpotpunijim uklesanim natpisom iz Bosne i Hercegovine. Brešić ili njegov nasljednik, ustupio je kamene ulomke oltarne ograde s Rapovina Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje se izloženi i danas čuvaju. Fra Vladimir Dolić (1853.-1942.) kao župnik u Otinovcima kod Kupresa, otkriva starokršćansku baziliku. Drži da je to srednjovjekovna crkva, koju je sagradila posljednja bosanska kraljica Katarina. Na njezinim temeljima on gradi novu crkvu, a ulomke oltarne ograde predaje Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kasnije će Dolić, kao vidoški župnik (1896.-1899.), otkriti temelje srednjovjekovne crkve na Rešetarici i u njezinim ruševinama pronaći kamenicu za blagoslovljenu vodu i, kako sam piše, prenijeti je u vidošku crkvu. Na temeljima ove srednjovjekovne crkve fra Anto Šakić, župnik, sagradio je 1928. godine novu crkvicu Sv. Ilije koja je i danas u funkciji. Kamenica je nedavno prenesena iz Vidoša na Goricu i izložena u prostorima FMGG. Nadalje, fra Vladimir Dolić, prema bilješkama fra Mirka Džaje, dobio je od jednog muslimana velike kamene dovratnike i nadvratnik. Musliman je ovaj portal iskopao na Kraljičinu nasipu, oko dvjesta metara od crkvice Sv. Ilije na Rešetarici, najvjerojatnije na lokalitetu starokršćanske bazilike i ugradio ga u svoju štalu. Zbog pomora stoke ponudio ga je Doliću. Dolić je portal prihvatio i prenio u Vidoše. Danas je ugrađen u južni zid vidoške crkve. Ovaj jedinstveni monumentalni portal s naših prostora traži spas u stručnoj zaštiti ili dislociranju u zaštićeni prostor.
Tijekom vremena, posebno poslije Drugog svjetskog rata, vrijedni spomenici arheološke zbirke, neki čak i od izuzetne vrijednosti i ljepote, pristizali su u Franjevački samostan Gorica, kojima se bogatila i popunjavala samostanska arheološka zbirka. Ti su spomenici od prapovijesti do konca srednjega vijeka većinom slučajni nalazi, pokupljeni prigodom oranja njiva, otvaranja grobnica ili kopanja kućnih temelja. Tako iz Vašarovina, iz grobnih cjelina imamo: prapovijesne brončane i željezne predmete (kopče, naušnice, narukvice, koplja itd). Iz Vašarovina su i votivni ilirskorimski spomenici: Liber, Atis, frigijsko božanstvo, zaštitnik pastira, i žrtvenik boga Silvana. Iz 8. stoljeća pr. Krista, s prisapskog groblja Grepci značajna i za naše krajeve jedinstvena ostava ratničke opreme. Iz Suhače su Dijana i Silvan s nimfama, gdje je najvjerojatnije nekoć bio rimski hram. Prema predaji na tom se prostoru nalazila crkva Sv. Lucije. S Ničeove njive "Štitić" u Suhači, u Muzej su prispjeli dijelovi rimskih grobnica s nadgrobnim natpisima, nekoliko starih rimskih novčića i srebrena tetradrahma Aleksandra Velikog. Iz Potočana su godinama u samostanski muzej pristizali rimski nadgrobni spomenici, zatim dijelovi kamenog namještaja iz starokršćanske i srednjovjekovne crkve. Ispod Kasalova gaja su rimske kamene vodovodne cijevi, a odatle potječe i prapovijesna kamena sjekira. Ne ulazeći u pojedinosti, može se reći da su arheološki predmeti, koji su postupno skupljani po Livanjskom polju za samostansku zbirku bili metalni, keramički, kameni predmeti te antički i srednjovjekovni novac.
Značajnije popunjavanje zbirke predmetima kulturne baštine, a time i bogaćenje pojedinih muzejskih zbirki, dogodilo se u posljednjih pedesetak godina. U tom vremenu u samostansku arheološku zbirku su iz samog Livna došli dijelovi kamenog namještaja starohrvatskih crkava. Tako je 1954. godine, čišćenjem zemljišta i uklanjanjem minareta džamije Perkuša, porušene 1944. godine od savezničkih zrakoplova, pronađen dio luka oltarne ograde s natpisom iz starohrvatske crkve. Zaslugom fra Anđela Kaića donešen je u samostanski muzej. Sedamdesetih godina, u vrijeme gradnje gradskog rezervoara za vodu na užem prostoru staroga bistričkog grada, iskopani su dijelovi pluteja s pleternom ornamentikom, te ulomci romaničkih stupova sakralnoga srednjovjekovnog objekta. Razbijeni ulomci su po noći pokupljeni i bačeni kod gradskog groblja Sv. Mihovila na Gorici; poslije su pronađeni i preneseni u samostanski muzej.
Najznačajnije bogaćenje Muzeja i popunjavanje njegove arheološke zbirke uslijedilo je otkrivanjem starokršćanske bazilike i starohrvatske nekropole na Kraljičinom nasipu (Rešetarici) u Podgradini. Površinski nalazi na lokalitetu, koje je tada isplahnula voda jezera, pokupljeni su, preneseni u samostan Gorica i objavljeni u Starohrvatskoj prosvjeti. Na žalost, većina arheološkog materijala s lokaliteta kasnoantičke bazilike i srednjovjekovne nekropole, prikupljenoga i pronađenog u vrijeme stručnog iskopavanja, propala je u vrijeme Domovinskog rata, ili mu se trag izgubio u Sarajevu. Drugo bogaćenje Muzeja došlo je arheološkim iskopavanjem groblja Sv. Ive u Livnu, kultnoga prostora od prapovijesti do najnovijih vremena. S ova dva lokaliteta u samostanski muzej doneseni su, najraznovrsniji metalni, kameni, stakleni i keramički predmeti. Oni su sada obrađeni i zaštićeni.
Danas se u FMGG nalaze ostaci iz ilirskog tumula kod Malovana s Kupreškog polja. Jedno vrijeme oni su bili izloženi u hotelu "Adria-ski" na Kupresu, potom prenešeni i složeni u Zavičajnom muzeju "Hasan Brkić" u Livnu. Godine 1992. u vrijeme Domovinskog rata premješteni su, te dijelom sklonjeni u podrum samostana Gorica, a dijelom u Podgradinu. Konačno su, s još nekim eksponatima keramike i metala, iz ugaslog Zavičajnog muzeja "Hasan Brkić" našli svoje mjesto u FMGG.
Bez obzira što je stari novac odlazio iz Livna, pa i iz samostana, numizmatička je zbirka mnogobrojna, raznolika i vrijedna. Zastupljen je novac u rasponu od 4. stoljeća pr. Krista do najnovijeg vremena. Godine 1896. vrijednost numizmatičke zbirke u samostanu potakla je fra Antu Brešića, gvardijana samostana, da kod stolara Dominika Katalinića u Splitu, po uzoru na numizmatičke ormare u bečkom muzeju, naruči i plati ormar za numizmatiku.Treba ovdje naglasiti da je dosad samo dio numizmatičke zbirke FMGG stručno obrađen dok preostali dio ostaje i čeka obradu.
Etnografska i sakralna zbirka poglavlje su za sebe: obje su, usuđujem se ustvrditi, kako po sadržaju tako i po vrijednosti prebogate za Livno i livanjski kraj. Međutim, za smještaj i izlaganje njihove izuzetne vrijednosti nedostaju prostori. Sada je na vlasnicima FMGG da u najskorijoj budućnosti osiguraju odgovarajući prostor, a na kustosima da materijale ovih zbirki evidentiraju, obrade i zaštite, te oblikuju stalne postave.
Dakle, od 1896. godine u Franjevačkom samostanu na Gorici su uz bogatu knjižnicu i suvremenu periodiku, stalni postavi muzejskog oružja i numizmatike. Zato danas s pravom kažemo i držimo da je 1896. godina početak današnjega Franjevačkog muzeja i galerije Gorica-Livno.
Fra Bono Mato Vrdoljak
Izvor: http://fmgg-livno.com/