Glamoč

Glamoč se prema nekim izvorima prvi put spominje 1078. godine, kao granična Župa Splitske nadbiskupije, no pretpostavlja se da je mjesto starijeg karaktera. Prije toga, u osmom i devetom stoljeću, zvao se Dlamoč. Ime potječe od ilirske riječi delma što znači ovca. Na ovim područjima je u antičko doba živjelo ilirsko pleme, Delmati, o čemu svjedoči tridesetak ilirskih gradina raspoređenih po uzvišenjima rubom Glamočkog polja. Raspored ovih gradina je takav, da se uvijek sa jedne vide još najmanje dvije druge, što je omogućavalo gotovo trenutno obavještavanje svih ovih utvrda (istovremeno i osmatračnica) o kretanju neprijatelja. Stanovništvo, koje se uglavnom bavilo stočarstvom, što im i ime govori (delmati, dalmati - ovčari) bi se u kritičnim momentima sklanjalo u ove utvrde pred najezdama različitih neprijatelja. Zbog ovako, dobro organizirane obrane, Rimljanima je trebalo gotovo 200 godina da osvoje ovo relativno malo područje. Rimska imperija je stoga, prije stigla na Dunav nego što je osvojila ove krajeve.

Rimljani, od tada, cijelo ovo područje od Jadrana do Save u Dunava zovu Dalmacijom (raniji Ilirci). U današnjem selu Halapič razvio se Rimski grad Salvium koji je jedno vrijeme imao status municipija pod čijom se upravom nalazilo Glamočko i dio Livanjskog polja. U aktima drugog Solinskog koncila iz 533. godine pominje se Biskupija u Salviumu. Do četrnaestog stoljeća Glamoč pripada hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Bosanski kralj Stjepan II Kotromanić, 1326. godine, u vrijeme tadašnjih dinastičkih borbi u Hrvatskoj, u borbama sa oslabljenim knezom Nelipićem osvaja Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje. Ovo područje se, poslije toga, u povijesnim izvorima zove Završje ili Tropolje. Oko 1355. godine (za Tvrtka I) Završje pada pod vlast ugarskoga kralja Ludovika I, da bi nedugo nakon toga ponovno pripalo Bosni. Tada je kralj Ostoja darovao grad Glamoč sa Župom vojvodi Pavli Klešiću koji je i prije bio gospodar Glamoča, ali mu ga je oduzeo kralj Ostoja.

Glamoč kao mjesto u Bosni potpada 1463. pod osmansku vlast. Četiri stoljeća osmanske vladavine učinili su da Glamoč dobije jak orijentalni pečat u svom urbanom tkivu, što je uostalom karakteristika najvećeg dijela mjesta u Bosni i Hercegovina. Dio katolika bježi pred Osmanlijama na jug, a najviše ih se nastanjuje u Istri. Dolaskom Osmanlija Glamoč i dalje ostaje malo mjesto na rubu Osmanskog carstva. Glasoviti putopisac Evlija Ćelebija registrira Glamoč tek kao "mjesto u kutu, nikom na putu".

Dolaskom Austro-Ugarske stanje se kao i u cijeloj zemlji mijenja i u Glamoču. Uz veliki broj lokalnog muslimanskog i pravoslavnog stanovništva, u grad se doseljava i nešto katolika, najviše iz Dalmacije. Usprkos promjenama, koje su zahvatile cijelu Bosnu i Hercegovinu, Glamoč i dalje ostaje mala kasaba, koja i danas životari u svojoj beznačajnosti, doduše kao mjesto u Federaciji BiH, a ne kao što su planirali gospodari rata 1992-1995 u nekoj srpskoj državi sred Bosne i Hercegovine.

Srpski živalj je pred naletom hrvatske vojske, najvećim dijelom izbjegao je u dijelove Bosanske Krajine pod srpskom kontrolom, i danas se vraća vrlo sporo, dok su Bošnjaci mahom ili u zemljama Skandinavije, u srednjoj Bosni, Livnu ili Sarajevu. Hrvati, novi stanovnici grada, koje su u Glamoču naseljeni iza ljeta 1995., svoje porijeklo vuku mahom iz Srednje Bosne, no kako sami često podvlače u medijima, Glamoč im nikako ne može zamijeniti rodni kraj, te dugoročno čekaju na povratak.
Dan Glamoča je 20. kolovoz.