Franjevački samostan u Tomislavgradu
Samostani su kroz povijest uvijek bili snažna uporišta kršćanstva te sjajna izvorišta svekolikog napretka jednog kraja – osobito duhovnog, ali ne manje i materijalnoga i kulturnoga. Samostan u Tomislavgradu u najvećoj je mjeri djelo jednog čovjeka – franjevca, graditelja, mučenika, fra Mije Čuića (1882.-1959.), rodom iz Bukovice. Fra Mijo je pokrenuo i dovršio izgradnju veličanstvene bazilike u Tomislavgradu, Hrvatskog doma u blizini bazilike, ali i franjevačkog samostana, koji je podignut nakon što je bila dovršena izgradnja bazilike te blagoslovljen skupa s bazilikom 1940. godine.
Do preseljenja u samostan franjevci su – nakon što se župa 1828. odijelila od stare duvanjske župe sa sjedištem u Seonici – stanovali najprije u selu Mokronogama, jer od vladajućih muslimana nisu smjeli ni misliti da bi se naselili u sjedištu čitavoga prostora – u gradu Županjcu (danas Tomislavgradu). Iz Mokronoga su se premjestili 1861. godine u novosagrađenu župnu kuću, na rubu grada, u blizini današnjeg Staračkog doma, iznad zgrade Gimnazije. Godine 1865. u blizini je sagrađena i župna crkva, malena i neugledna, s drvenim vanjskim zvonikom. Uz župnu kuću i crkvu sagradio je duvanjski župnik fra Petar Knežević 1867. zgradu u koju je smještena škola. Inače je prvu školu na duvanjskom području otvorio župnik fra Ivan Bagarić, koji joj je bio i prvi učitelj (1866.). Bila je smještena u župnoj kući, dok 1867. nije sagrađena posebna školska zgrada. U župnoj kući duvanjski su župnici i kapelani stanovali gotovo punih 80 godina – dok 1940. nije izgrađen i useljen franjevački samostan, na mjestu na kojem se nalazi sve do danas. Radovi na samostanu otpočeli su još 1930., nakon što je 10. kolovoza te godine položen kamen temeljac. No, ubrzo su bili obustavljeni jer je tlo bilo podvodno. Radovi su nastavljeni tek 1938., uz obilnu pomoć Hercegovačke franjevačke provincije, na čelu s provincijalom fra Matom Čuturićem.
Dovršen je u dvije godine: blagoslovio ga je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić 30. rujna 1940. U početku je u samostanu bio smješten i novicijat hercegovačkih franjevaca (od 1941.). Ratne neprilike učinile su međutim uskoro samostan gotovo nemogućim za boravak: britanski bombarderi u listopadu 1944. teško su oštetili i samostan i baziliku. Nakon što su partizani 1944. konačno zauzeli Duvno, dobar dio sačuvanih prostorija naseljen je novim stanarima, po komunističkoj samovolji. Franjevcima je ostao samo maleni dio samostana. Radovi obnove, i to one najnužnije, započeli su tek 1958. godine, a temeljita obnova uslijedila je 1970./71., najviše novcem koji su darovali hercegovački franjevci koji djeluju u Americi i Kanadi. God. 1980.-1984. samostan je dobio troetažni nadodatak, u kojemu su smještena kapelica (prizemlje), razgovornica (prvi kat) i knjižnica (drugi kat).
Izvor: http://www.samostan-tomislavgrad.info/